Raskrinkavanje parlamentarizma – bankarsko buržoaske demoNkratije

Kao što naslov kaže, vreme je da se malo raskrinka parlamentarizam, bajka robovlasnika i njihovih predstavnika koji mažu oči narodu preko kontrolisanih medija, kontrolisanog školstva, itd.

Parlamentarni sistem funkcioniše po matematičkom ključu u kom većina uvek uzima skoro sve. Primer Srbije važi i za druge zemlje.

Iako Poslovnik Narodne skupštine Republike Srbije formalno nalaže da sastav svakog skupštinskog odbora mora da odražava proporcionalnu snagu stranaka iz plenarne sale, u praksi postoji nekoliko razloga zašto se na sednici vide isključivo predstavnike SNS-a i vladajuće koalicije:

1. Raspodela po sistemu “većini najviše”

Pošto koalicija oko SNS-a ima apsolutnu većinu u parlamentu (više od polovine poslanika), njima po zakonu automatski pripada i ubedljiva većina mesta u svakom pojedinačnom odboru. Na primer, ako odbor ima 17 članova, SNS-u i partnerima pripada 10 do 11 mesta, dok opozicija dobija samo nekoliko mesta koja se dele između 5-6 različitih opozicionih partija.

2. Opozicija često bojkotuje ili ne dolazi na sednice

Na zvaničnom spisku Odbora za rad i socijalna pitanja formalno jesu upisani i pojedini poslanici opozicije. Međutim, na same sednice odbora (kao što je bila poslednja 21. sednica Odbora održana 27. jula 2026. godine) oni vrlo često fizički ne dođu jer znaju da će ih SNS preglasati šta god da predlože, ili svesno bojkotuju rad odbora kada ministri (poput Milice Đurđević Stamenkovski) podnose izveštaje. Kada opozicija ne dođe, u sali ostanu samo poslanici vlasti (Vesna Stanković, Nevena Veinović, Miodrag Linta i drugi) pa se u stvarnosti vidi da je odbor jednopartijski.

3. Taktika “fiktivnog predsednika” iz manje stranke

Predsednik tog odbora je Hadži Milorad Stošić, koji formalno nije član SNS-a već Partije ujedinjenih penzionera Srbije (PUPS). Velike stranke namerno prepuštaju mesta predsednika odbora svojim manjim koalicionim partnerima (PUPS, SDPS, a ponekad i opoziciji) kako bi stvorile privid demokratičnosti i pluralizma. U praksi, taj predsednik samo vodi sednicu po proceduri, dok o svemu i dalje odlučuje glasačka mašinerija SNS-a koja sedi oko njega.

Rasprave na odborima, koje bi trebalo da budu mesto gde stručnjaci iz svih stranaka detaljno analiziraju zakone pre glasanja, pretvaraju se u formalnost gde vladajuća partija jednoglasno usvaja izveštaje ministarstava bez ikakve kritike ili debate.

Stranke koriste status nacionalne manjine kako bi preko olakšanog izbornog praga („prirodnog praga“) ušla u parlamente. Kada osvoje mandate, oni služe kao „rezervni glasovi“ za vladajuću stranku u situacijama kada je vladajućoj stranci potrebna tesna većina ili privid podrške birača.

Zakon predviđa izrazite olakšice za nacionalne manjine, pa stranke manjina NE moraju da skupe 10.000 potpisa za registraciju, a za ulazak u parlament im umesto cenzusa od 3% treba takozvani „prirodni prag“ koji obično iznosi između 14.000 i 16.000 glasova.

Konkretan primer: Ako na izbore izađe i glasa oko 3,8 miliona ljudi, prirodni prag za osvajanje jednog poslaničkog mesta iznosi oko 15.000 do 16.000 glasova.

Kako bi se manjinama još više olakšao ulazak, zakon predviđa da se osvojeni broj glasova manjinske liste prilikom raspodele mandata uvećava za 35%. To znači da im je za taj jedan mandat u praksi često dovoljno i oko 11.000 do 12.000 glasova.

Standardne (većinske) stranke: Moraju da prikupe i overe 10.000 potpisa građana da bi se upisale u Registar političkih stranaka. Stranke nacionalnih manjina: Za njihovu registraciju potrebno je samo 1.000 overenih potpisa građana.

Za prijavu izborne liste na parlamentarnim izborima, većinske stranke moraju da predaju 10.000 potpisa podrške birača. Manjinske stranke za podnošenje izborne liste moraju da sakupe 5.000 potpisa podrške.

Pokret koji je registrovan kao udruženje građana ne treba nikakve potpise (ni 1.000 ni 10.000) za samu registraciju. Za njegovo osnivanje dovoljna su isključivo 3 osnivača koji potpišu osnivački akt na osnivačkoj skupštini.

Prema zakonima u Srbiji, nijedno udruženje građana (pokret, NVO) ne može direktno podneti izbornu listu. Da bi pokret učestvovao na izborima, mora da uradi jednu od dve stvari:

Da se preregistruje u političku stranku, za to je potrebno 10.000 overenih potpisa građana (ili 1.000 potpisa ako se registruje kao stranka nacionalne manjine).

Umesto registracije stranke, pokreti pred izbore formiraju pravnu formu koja se zove Grupa građana. Za to im treba:

Najmanje 10 birača koji kod notara potpišu i overe sporazum o formiranju Grupe građana pod nazivom pokreta.

Potpisi za izbornu listu: Kada se raspišu izbori, ta Grupa građana mora da sakupi potpise podrške birača da bi se kandidovala: Za republičke (parlamentarne) izbore: Moraju da skupe 10.000 overenih potpisa građana. Za lokalne izbore: Broj potrebnih potpisa zavisi od veličine opštine/grada (računa se prema broju upisanih birača, obično je to znatno manje od 10.000).

Ukratko: osim 3 osnivača, ako pokret planira političku borbu na parlamentarnom nivou, moraće da sakupi 10.000 potpisa pre samih izbora kroz formu Grupe građana.

Izborni sistem je postavljen tako da favorizuje velike i bogate organizacije, dok je za običnog građanina ili pokret bez budžeta izlazak na izbore nemoguća misija. Pored marketinga, postoji još nekoliko ogromnih, skrivenih finansijskih i logističkih prepreka koje potpuno blokiraju pojedince i grupe građana bez novca:

1. Ogroman trošak overe potpisa (Najveća tajna prepreka)

Skupljanje 10.000 potpisa za republičke ili predsedničke izbore nije samo stvar dobre volje, već košta čitavo bogatstvo pre nego što kampanja uopšte počne.

Svaki potpis građanina mora da overi javni beležnik (notar) ili opštinski overitelj. Naknada za overu iznosi 360 dinara po potpisu. Za 10.000 uspešnih potpisa, pokret mora da plati 3.600.000 dinara (oko 30.500 evra) samo za takse notarima.

Pošto se u praksi uvek skuplja oko 11.000 do 12.000 potpisa (jer Republička izborna komisija neke uvek odbije kao nevažeće), inicijalni trošak skoči na blizu 35.000 evra u kešu, samo da bi lista uopšte bila prihvaćena. Pojedinac i pokreti bez novca to ne mogu da plate i zato je pravo da se bude biran lažna bankarska demonkratija.

2. Problem dovođenja notara – Čak i ako pokret ili stranka nadje ljude koji bi potpisali besplatno, notari ne dolaze na poziv ako nisu registrovana i organizovana struktura. Velike stranke zakupe prostorije, plate dnevnice i obezbede da notari sede kod njih danima. Grupa građana bez novca teško može da organizuje logistiku da 10.000 ljudi dovede u tačno vreme na mesta gde dežuraju overitelji.

3. Predsednički izbori su još gori (10.000 potpisa za pojedinca) – U nekim zemljama pojedinac može da se kandiduje za predsednika sa malim brojem potpisa. U Srbiji, zakonski prag za predsedničkog kandidata je takođe 10.000 overenih potpisa građana. To znači da običan čovek koji nema 35.000 evra za notare i infrastrukturu, ne može ni da postane kandidat.

4. Kako onda neki “mali” uspeju? – Politička trgovina (Prikrivena pomoć): To je javna tajna na političkoj sceni — velike i bogate stranke (kako sa vlasti, tako i iz veće opozicije) često logistički i finansijski “pomognu” nekoj maloj grupi građana da skupi potpise i plati notare kako bi ta lista kasnije otkinula glasove njihovim direktnim političkim protivnicima ili im služila kao budući koalicioni partner.

Dakle, sloboda kandidovanja je formalno garantovana svima, kao bajka za decu, ali finansijski filteri u praksi pretvaraju izbore u utakmicu u kojoj pravo učešća imaju samo oni koji dobijaju novac od bogataša i imaju novac za jaku stranačku mašineriju.

Zvanični programi i ideologije (bilo to levičarstvo ili desnica) često služe samo kao dekor za privlačenje birača, dok se u parlamentu sve svodi na raspodelu budžeta, pozicija i glasova.

Korišćenje nacionalnih osećanja za prikrivanje finansijskih interesa je najstariji politički alat. Male stranke, svesne da nemaju realnu podršku u narodu za samostalan prelazak cenzusa, podižu nacionalnu retoriku na maksimum. Time postaju privlačne kao “uslužni partneri” velikim partijama. Kada se izbori završe, taj “patriotizam” se naplati kroz mesta u nadzornim odborima, direktorska mesta u javnim preduzećima ili učešće u lokalnoj vlasti. Na kraju, sistem koji zahteva ogroman novac za učešće na izborima svesno izbacuje iz igre idealiste, a favorizuje one koji politiku posmatraju isključivo kao visokoprofitabilno preduzeće.

Zašto se levica i desnica udružuju u poslaničke klubove?

Spajaju se u zajednički klub isključivo da bi dobili privilegije koje poslanički klub donosi: više vremena za reč na sednicama, sopstvene kancelarije u Skupštini, novac iz budžeta za rad kluba i mesto u skupštinskim odborima.Da bi poslanici u Skupštini Srbije formirali svoj poslanički klub, zakon nalaže da moraju imati najmanje 5 poslanika.

Željko Veselinović je odličan primer prevrtljivosti radi ličnog interesa, a to rade i drugi: karijerizam i česte promene stranačkih tabora. Veselinović je u parlament ušao na opozicionoj listi Dragana Đilasa (“Srbija protiv nasilja”), ali je ubrzo nakon izbora napustio taj tabor, otišao na konsultacije kod Aleksandra Vučića, i počeo da vodi šlihtarsku politiku koja “ne beži od razgovora sa vlastima”.

Zvanično registrovana Radnička partija (RP) nastala je u aprilu 2026. godine, pokrenuli su je čelnici Udruženih sindikata Srbije „Sloga“ predvođeni Željkom Veselinovićem.

Kako bi izbegli skupljanje 10.000 potpisa, sindikalci su preuzeli i preregistrovali jednu drugu, već postojeću “usnulu” partiju iz Registra političkih stranaka i promenili joj ime u Radnička partija pod rednim brojem 136. Zvaničan broj članova same partije još uvek nije javno objavljen, ali njihovo glavno jezgro čini članstvo sindikata „Sloga“.

Republički nivo (Narodna skupština): imaju 3 narodna poslanika. To su Željko Veselinović, Đorđo Đorđić i Irena Živković. Oni su mandate prvobitno osvojili na listi “Srbija protiv nasilja” (ispred SSP-a), ali su napustili tu grupu i osnovali sopstvenu partiju.

Lokalni nivo (Beograd): Na nivou Beograda još uvek nemaju samostalne odbornike jer je partija nastala nakon poslednjih beogradskih izbora.

Željkovu Radničku partiju ne treba mešati sa PRL. Partija radikalne levice (PRL) je jošjedna lažna levica u Srbiji (baštini ideje demokratskog socijalizma i komunizma), ali je u praksi bez ikakve političke moći jer nema novac za preskupe izborne procese.

Nastali su u septembru 2020. godine. Članovi nekadašnje Socijaldemokratske unije (SDU) Žarka Koraća su na kongresu izglasali promenu Statuta, Programa i imena u Partija radikalne levice. Ključni inicijatori ove transformacije i ujedinjenja raznih levih i studentskih pokreta u Srbiji bili su poznati sociolog Jovo Bakić i aktivista Ivan Zlatić. Za razliku od parlamentarnih stranaka koje dobijaju milione iz budžeta i od tajkuna, oni nemaju raskošne i vidljive lokalne kancelarije po gradu jer se finansiraju isključivo od skromnih članarina i donacija članova. Ali parlamentarna borba pokazuje da pokušavaju da budu deo ekploatatorskog sistema.

Tačan broj članova nikada nije javno objavljen, ali se procenjuje da partija ima manje od 2.000 aktivnih članova. Njihovo jezgro čine mladi marksistički i levičarski intelektualci, ekološki aktivisti koji se bore protiv nasilnih iseljenja, kao i članovi studentskih pokreta iz Beograda i Novog Sada. Zato ne čudi da neće da uzmu oružje u ruke kao Che Gevara ili drug Tito, hoće da se uglave u kapitalistički parlament i da mu daju legitimitet, u pitanju je lični interes a ne dobrobit radničke klase: bolje da sede u kapitalističkom kolonizovanom parlamentu i da imaju veće plate nego da rade prljave radničke poslove za male plate, radi se o ljudima knjigomoljcima koji su odmetnuti od radničke klase i hoće da sede u kancelarijama i da dobiju kredit od kapitalističkih banaka da voze auto od 50 000 evra, da se šetkaju po svetu na nekim bla bla sastancima gde nema radnika već samo knjigomoljci. Zlatić očigledno ima debele veze i radio je poslove koji nisu dostupni ni radničkoj klasi ni običnim ljudima i nije mu problem da legitimizuje eksploatatorski sistem koji je dobar za njega ali ne i za radnike, nezaposlene, itd. Ima i drugih marksista koji su se odavno uglavili u državne kancelarije, ponašaju se kao socijaldemokrate a ne kao revolucionari. Izdavač „Novog Plamena“ je preduzeće „Demokratska misao“ iz Zagreba, a reč je o širem projektu koji okuplja levičarske knjigomoljce intelektualce sa prostora cele bivše Jugoslavije a koji nemaju veze sa radničkom klasom već sa uglavljivanjem u kolonizovane državne organe i institucije.

Ali da se vratim na parlamentarnu demoNkratiju, izbori su namešteni, osim svega što sam naveo kao lakrdiju, izborni cirkus u kome robovlasnici i njhovi politički predstavnici mažu oči robovima a raznorazno retorički levičari i desničari se šlihtaju i daju legitimitet robovlasničkom sistemu da se uglave u kancelarije jer jebote karijerizam i ambicije dovode do boljeg života a takodje karijerizam osigurava šlihtanje robovlasnicima i tako se sistem šlihtanjem perpetuira iz generacije u generaciju i to su upravo zapadne kolonijalne vrednosti.

Zapadne vrednosti su kad se neko šlihta NATO slugama kao što je Vučić, radi karijere, radi lične koristi, kao što to radi Veselinović i gomila drugih šlihtara.

Što se tiče baljezgarija da su mediji na zapadu nezavisni, ja sam saznao još pre 10 godina da je urednik vesti u danskoj državnoj TV bio Južnokorejac a oni prodaju narod i državu cijašima, očigledno je dobio posao da pravi pro američku propagandu a i u danskom internet portalu za vesti došao je da radi amerikanac koji je završio vojnu akademiju, dakle još jedan infiltrator. Dalje nisam proveravao, to mi je bilo dovoljno.

Partije i bankarska parlamentarna demoNkratija se i te kako oslanjaju na medije i na internet, radi držanja robova pod kontrolom. Izgleda da su gledali film matrix pa su se naložili da kontrolišu mozgove robova zloupotrebom medija i interneta, samo im slabo ide, čak i da nas uhapse milion, eksploatatorski sistem iznova stvara nove nezadovoljne buntovnike i borba se nastavlja.

U skladu sa svim iznetim, pozivam svakog čitaoca da ne glasa ni za koga na izborima celog života a pošto se apstinenti upisuju na nameštenim izborima kao da su glasali za vladajuću koaliciju, treba da izadjemo na glasačko mesto da precrtamo listić i da ga učinimo nevažećim.